Iskreno verujem da je vrlo mali broj vas koji citate ovaj blog, mogao da pretpostavi da ce u njemu biti reci o fudbalu :-). Nisam ni ja to znao, kada sam poceo da ga pisem, ali onda je pocela pesma Bijelog Dugmeta iz koje "pozajmih" naslov, i dodje mi ideja da napisem rec dve o fudbalu i Crvenoj Zvezdi ...

Veceras se u Beogradu odrzao fudbalski spektakl. Zvezda je docekala Glazgov Rendzers u 3. kolu kvalifikacija za najprestiznije fudbalsko takmicenje u Evropi. Svi su sa velikim odusevljenjem ocekivali mec. Nadali se pobedi, iako su mozda govorili suprotno, samo da "ne malerisu" ... ali pobede nije bilo. Niko veceras nije slavio ... Ni Zvezda, ni igraci, ni navijaci ... Moralo je bolje za slavlje :-) ... 

Ja sam jedan od onih Zvezdasa po rodjenju. I time se ponosim. S` druge strane, ponosim se sto nisam i fanatik. Nikada ne navijam protiv nasih, mada kontam da ima sve vise i vise takvih. Poludeo je narod valjda od ovih ratova i gluposti koje su nam se desavale, pa neki veliki Zvezdasi navijaju za Cibonu, kada igra protiv Partizana, i sl. Ima nas raznih, sto bi pametni ljudi rekli ...

Obzirom da sam poslednjih godina Zvezdu pratio na Marakani, na svim medjunarodnim susretima, jako mi je tesko palo saznanje od pre par nedelja da cu utakmicu morati da gledam na TV-u. Kao verovatno i svi, nadao sam se i verovao u cuda. I svi su uslovi bili ispunjeni da se cudo desi, ali ono je izostalo ... Kako ? Zasto ? To niko ne zna ... Sta je zakazalo ? Napad, sredina terena ? Basta ? ne znam, nisam toliko fudbalski strucan, niti zelim da se upustam ... jbg ... sta reci ... Elem, ovako je izgledala moja utakmica ... 

Ukljucio sam tako televizor u 20:00 i odusevio se ... Marakana - popunjena do poslednjeg mesta. Sever (sa koga, moram priznati, nikada utakmicu, nisam posmatrao), ceo u zastavama, hiljade crveno-belih dresova, salova, transparenata... Prizor za pamcenje ... Sve je licilo na 1990. Na cuveno polufinale ... Pobeda je lebdela u vazduhu ... Zelja igraca i uprave, bila je prevelika. Pompezno najavljivane premije i nagrade u novinama, nisu izgleda bile dovoljne da ovi momci ostvare svoj zeljeni cilj ...

I tako, posle 90. minuta, nekoliko izglednih sansi i polusansi (iako, moram priznati, nikada bas nisam jasno razumeo razliku izmedju sanse i polusanse, to valjda znaju ovi "veliki fudbalski znalci") pogodaka nije bilo ... mreze se nisu tresle, ali stadion, Boga mi, jeste ... Iako sam kao sto rekoh, utakmicu pratio od kuce, ljubaznoscu nekih mojih dragih prijatelja a jako velikih zvezdasa, i novih tehnickih mogucnosti kao sto je video telefoniranje, uspeo sam da vidim deo atmosfere sa stadiona, malo zivlje, nego sto to izgleda na TV-u i da se uverim da je to sjajno ...

I tako posle zavrsene utakmice, uz obavezno telefoniranje, malo psovanja, malo pametovanja, shvatio sam samo jedno. Veceras su pravi pobednik bili navijaci. Ponosni, hrabri, uz svoje ljubimce do poslednjeg sekunda... Veceras su pobedili ... Nisu se tukli, nisu palili baklje, nisu vredjali, nisu psovali (bar ne mnogo i glasno :-)  ... Samo su navijali. Najsporstkije moguce (dobro, uz poneku psovku, da ne preuvelicavam bas mnogo). Pokazali smo svetu da nismo rasisti, da nismo idioti, da ne moraju stalno da nas kaznjavaju, da i mi, na kraju naucimo ... Pokazali smo da znamo sportski i da izgubimo ... Svaka cast ljudi !!!

Izasao sam do grada, na kafu, posle utakmice i odmah su se tu pojavili i veliki fudbalski umovi (koje gore vec pomenuh). Njih uvek ima. Govore oni, kako to nije to. Nije, kazu, zadovoljavajuca formacija ... Pa je trebalo da Kosan promeni, ovoga a ne onoga itd. Jebiga, nece ljudi da shvate da je Kosanu i momcima sigurno vise stalo do trijumfa, nego njima, ali NIJE bilo vece i to ti je. Odbrusim ja to umovima, a oni imaju spreman odgovor. Kazu, nije to ni ta Zvezda vise (uvek u prici imbecilnih ljudi, to vise nije to, s` tim sto se onog prvog (to) ni oni ne secaju, verovatno ne znaju ni sta je, ali vole to da kazu, pa to ti je :-), puno je, govore, nefudbalskih (?!) ljudi u Zvezdi, kazu htelo dete da ima svoju klub pa mu tata kupio (verovatno misle na Miskovice), pa onda nabrajaju i ostale Peconi, Cane, Drkela, i jos neke ljude, za koje ni sami nisu culi, ali vole da ih pomenu, misle da opasnije izgledaju ili zvuce... Na kraju, ja uvek shvatim, sa njima nema dijaloga ... Porucim im: Ljudi, gledajte fudbal, uzivajte, navijajte ... ne filozofirajte i ne smarajte ... ne vredi im pricati. Oda ih ja iskljucim i to je kraj ...

I tako, posle ne narocito uspesme fudbalske veceri, ja zavrsim svoju kafu, prosetam do kuce i sednem da pisem svoj drugi blog :-) koji upravo zavrsavam :

Zadovoljice se moja Zvezda Kupom UEFA, a tako je lako mogla u Ligu Sampiona ... tako je lako mogla rame uz rame sa najvecima ... Toliko smo bili blizu da nam u Beogradu zaigraju najveci evropski klubovi, pa da kao pravi ponosni Srbi odemo na utakmicu, da je kao civilizovani ljudi odgledamo, pa i ako izgubimo ... ali da se makar za trenutak osetimo kao deo Evrope ... da zaboravimo na ratove, Vladu, Skupstinu, vizne olaksice, itd. Ali dobro ... sta je tu je ...

!!! AVANTI STELLA ROSSA !!!

P.S.

Na kraju samo zelim da na pomenem da ja fudbal pratim samo rekreativno. Ne pametujem mnogo jer se mnogo i ne razumem. Ali jedno znam, vidim i uvek ponavljam: Nema vise velikih igraca... bar ne nasih. Nema Panceva, Belodedica, Mihajlovica, Jugovica, Binica, Savicevica, Piksija ... Nema ih, proslo je njihovo vreme, otisli su u trenere, menadzere, funkcionere i biznismene, a naslednika nema.

Sad dolaze neke instant generacije. Sve sami dobri trkaci, dobri skakaci, ali nigde  kompletnih fudbalera :-) Hemija je cudo :-)

Danas fudbal, kao i kosarku igraju privatni treneri, menadzeri, doktori ... ali mi tu nista ne mozemo ... osim da malo kritikujemo... sve u svemu ... neka im je sa srecom ... trebace im je mnogo da bi ih neko zapamtio, morace nesto i da naprave, tj. da ponove ono sto je napravljeno, recimo 1990/91.!